segvdtz

dobrom mi došli


20.10.2010.

ASDFGHJK

Imam staze i putokaze
 naočale što bistre vid
 imam zločin i dokaze
 i ono nešto što osjeća stid
 
 Imam jutro u zaleđu
 i sunčan dan u prstima
 tihu strepnju u naslijeđu
 i staru bol u krstima
 
 Imam dim cigarete
 natpis "pauza" na vratima
 prolazne misli s okusom sjete
 što se ne smiruju već satima
 
 Imam tišinu što traži zvuk
 i prazan list što slova išće
 nejak dah da razbije muk
 zgrčeno grlo koje ga stišće
 
 Imam tajnu kojom se hranim
 i toplu jesen od koje klija
 jaku želju da je branim
 i još jaču da zasija

20.10.2010.

Nikad nisam pročito SNIJEG od ORHANA PAMUKA

nisam pročito ni SNJEGOVE KILIMANDŽARA Ernesta Hemingwaya... mada mi se iz prvog svidja rečenica:»Svatko ima svoju pahulju«, a iz drugog zaključak jednog od recenzenta koji kaže: "Pisanje, žene i lov su odredili njegov život. U potrazi za njima putovao je svijetom od salona boemskog Pariza, španjolskih ratišta do afričkih ravnica. Sada, u sjeni velike planine i prijeteće smrti zbog gangrene, pokušava dati smisao svojim životnim neuspjesima."

Po kušavanje davanja smisla životnim neuspjesima kao i deifnisanje istih tema je o kojoj umijem često razmišljat na mnogo načina i iz mnogo različitih uglova.

Životni neuspjesi svakako mogu  imati razna ishodišta. Želit nešto pa ne postigneš= neuspjeh. Želiš nešto, postigneš al u toj borbi toliko oslabiš da više nemaš snage da staneš uz svoje želje, pa se prikloniš  sredini, okruženju, tradiciji koja kaže kako si fulo, nisi uspio = neuspjeh...

E, sad, svako ima svoju pahulju, svoj uspjeh i neuspjeh kao što svako ima svoje pamćenje o snijegu. Sarajevo vjerujem ima svoje ratne snjegove, hladnoće i tegobe a svakako i onu zajedničku sniježnu priču vezanu za Olimpijadu kad je i Centralni komitet saveza komunista potajice padao na sedždu moleći snijeg  koji je počeo padat noć uoči početka olimpijade.

Ja ovo sve pišem jer me doli, podno leđa zapuhnjuje  osjećaj snijega. Kao d aneke njegov enevidljvie pahulje prvo počnu padat po leđima  na sinsana pa se tek ond augledjau one prave, vidljive.

Imam ja i svoj snijeg! Onaj Vlašićki. Visok sto godina i isto tako dubok.  

U nejmu sam doživio ponajveće tjelesne i psiihčke napore životne. Toliko velike da sam, na kraju kad više nije bilo ništa od mene, ležeći na istom tom snijegu mislio, kako će, kad okopni nestati sve to što se desilo a iz zemlje, kao visibabe, iznići moji drugovi, braća, prijatelji koji su u istom ispustili živote.


Stariji postovi

<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI


BROJAČ POSJETA
3717

Powered by Blogger.ba