segvdtz

dobrom mi došli


20.10.2010.

ASDFGHJK

Imam staze i putokaze
 naočale što bistre vid
 imam zločin i dokaze
 i ono nešto što osjeća stid
 
 Imam jutro u zaleđu
 i sunčan dan u prstima
 tihu strepnju u naslijeđu
 i staru bol u krstima
 
 Imam dim cigarete
 natpis "pauza" na vratima
 prolazne misli s okusom sjete
 što se ne smiruju već satima
 
 Imam tišinu što traži zvuk
 i prazan list što slova išće
 nejak dah da razbije muk
 zgrčeno grlo koje ga stišće
 
 Imam tajnu kojom se hranim
 i toplu jesen od koje klija
 jaku želju da je branim
 i još jaču da zasija

20.10.2010.

Nikad nisam pročito SNIJEG od ORHANA PAMUKA

nisam pročito ni SNJEGOVE KILIMANDŽARA Ernesta Hemingwaya... mada mi se iz prvog svidja rečenica:»Svatko ima svoju pahulju«, a iz drugog zaključak jednog od recenzenta koji kaže: "Pisanje, žene i lov su odredili njegov život. U potrazi za njima putovao je svijetom od salona boemskog Pariza, španjolskih ratišta do afričkih ravnica. Sada, u sjeni velike planine i prijeteće smrti zbog gangrene, pokušava dati smisao svojim životnim neuspjesima."

Po kušavanje davanja smisla životnim neuspjesima kao i deifnisanje istih tema je o kojoj umijem često razmišljat na mnogo načina i iz mnogo različitih uglova.

Životni neuspjesi svakako mogu  imati razna ishodišta. Želit nešto pa ne postigneš= neuspjeh. Želiš nešto, postigneš al u toj borbi toliko oslabiš da više nemaš snage da staneš uz svoje želje, pa se prikloniš  sredini, okruženju, tradiciji koja kaže kako si fulo, nisi uspio = neuspjeh...

E, sad, svako ima svoju pahulju, svoj uspjeh i neuspjeh kao što svako ima svoje pamćenje o snijegu. Sarajevo vjerujem ima svoje ratne snjegove, hladnoće i tegobe a svakako i onu zajedničku sniježnu priču vezanu za Olimpijadu kad je i Centralni komitet saveza komunista potajice padao na sedždu moleći snijeg  koji je počeo padat noć uoči početka olimpijade.

Ja ovo sve pišem jer me doli, podno leđa zapuhnjuje  osjećaj snijega. Kao d aneke njegov enevidljvie pahulje prvo počnu padat po leđima  na sinsana pa se tek ond augledjau one prave, vidljive.

Imam ja i svoj snijeg! Onaj Vlašićki. Visok sto godina i isto tako dubok.  

U nejmu sam doživio ponajveće tjelesne i psiihčke napore životne. Toliko velike da sam, na kraju kad više nije bilo ništa od mene, ležeći na istom tom snijegu mislio, kako će, kad okopni nestati sve to što se desilo a iz zemlje, kao visibabe, iznići moji drugovi, braća, prijatelji koji su u istom ispustili živote.

19.10.2010.

JESEN

Jesen ispod pazuha Zvekuše i Prenja  prede maglu...
 Rani mraz  na prozorima ostavio tragove još nejaka kista...
 Neizgubljena navika ramazanskih sehura otvara oči prije zore...
 Pogled umotan u tamu traga za unutrašnjom svjetlošću...
 Usne navike na glas muezina opetuju svjedočenje...
 Tragovi vode na udovima čovjeka abdestom postaju...
 Pružena  postekija prima tijelo u pokornost...
 Nebu okrenute ruke dove traže jamca za ovodnevne nade...
 Očekivanja dana utapaju prste u zadovoljstvo s Božijom sudbinom.
 Ruka na šteci,  rezak zvug ključem pokrenute brave i još jedna utrka s preponama.
 
 Jedan se glas ugasio u meni. Glas  bez kojeg sam mislio da ne mogu. Suhih usta i gladna stomaka  tupo gledam u pepeo na ognjištu gdje on gorio. Sustežem suzu u oku bojeći se da će klizne li niz lice ugasiti i zadnji tračak nade da negdje, u tom pepelu još vrele su žiške što porodiće plamen... Presahlo korito kojim su mi doticale riječi tog glasa nudi sjećanje, prelijepe nizove riječi od kojih je srce poskakalo u kasu pretrčavajući poljane tuge u lahkoj trci za suncem, osmjehom i mirom.
 Već nekoliko jutara nema tog glasa.Znam da njegove glasnice i usne što ga uobličavaju i dah mu daju, još dišu... samo  ne više dovoljno glasno za mene... Prisjećam se zadnjih riječi: Sabah je, ustaj, dobit ćeš čvoku.
 
 Jesen ispod pazuha Zvekuše i Prenja prede maglu...
 Rani mraz  na prozorima ostavio tragove još nejaka kista...
 Neizgubljena navika ramazanskih sehura otvara oči prije zore...
 Pogled umotan u tamu traga za unutrašnjom svjetlošću...
 Usne navike na glas muezina opetuju svjedočenje...
 Tragovi vode na udovima čovjeka abdestom postaju...
 Pružena  postekija prima tijelo u pokornost...
 Nebu okrenute ruke dove traže jamca za ovodnevne nade...
 Očekivanja dana utapaju prste u zadovoljstvo s Božijom sudbinom.
 Ruka na šteci,  rezak zvug ključem pokrenute brave i još jedna utrka s preponama.

19.10.2010.

TI ZNAS

Poznavao sam pjesnika koji je živio za dan
 kad će stih
 postati samo dah
 što njegovo će ga lice
 osjetit s njenih usana
 
 Poznavao sam mudraca
 što je sanjao san
 u kom šutnja
 škripi pod njenim koracima
 u njegovu dvorištu
 
 Poznavao sam vjetar
 što je grijao jesenje noći
 noseći uzdah mladića
 ispod praznog pendžera
 
 Poznavao sam dan
 što nije znao za mir
 dok mi se na srce
 ne spustiše tvoje riječi

19.10.2010.

Jedan post i nesto vise

Potraga za svetim nikad se ne prekida u ljudskoj potrebi.

Žudimo za svetima mjestima, za kapijama jerusalemskim, za ulicama medinskim, za mirom mekanskog harema... upiremo se skinut jameniju dunjaluka s naših usana i necjeđeno piti sveto vrijeme ramazana, mubarek dana i mubarek noći...

I kad se udaljimo, busenom trenutnog prekrijemo čula kojima sabi sebe slušamo, ta potraga tinja i dalje... čeka neki osmjeh, neku žal, tugu, da joj vrata otvori...Tad ponovo, ruke  njene urođenosti dobuju po našim mislima, vriježama srca i tronovima naših snova...

Slast svetog nadmašuje sve druge slasti a ljubav u ime nje sve druge ljubavi i ona takva, sama po sebi dar je Božiji...
Naći ćete ljude lišene stajanja na svetima mjestima, i one lišene znanja o svetom vremenu, no, nikad, baš nikad one lišene prilike  da osjete svetost u sebi... u onom što nekad ne znam jel' ga srce rađa ili je ono rodilo srce a odaje se najvećom snagom i odaziva  imenom LJUBAV...

I kako postoje mjesta iznad mjesta, vrijeme iznad običnog vremena, tako postoje ona stanja u kojem se sastanu i mjesto i vrijeme i osjećaj... kad na svetom mjestu u svetom vremenu uživaš svetost čiste ljubavi...  esencija koja svaki dan nakon toga, ma kako oblačan i taman bio može obojiti osmjehom...

 

sjećanje....

 ALIJA IZETBEGOVIĆ 1925. - 19.10.2003.

Pružio sam mu ruku i rekao: VOJNIK TAJ I TAJ
Prihvatio je toplo i rekao: ALIJA, DRAGO MI JE
 
 
 Danas neki kažu da si griješio
 bio ovakav ili onakav
 Možda će njihove riječi zavesti nečije misli
 al nikad moje srce
 Ono te voljelo
 i danas te voli!
 
 Allah ti lijepi Džennet dao a nama koji te volimo snagu da da čuvamo ovaj komad spužve džennetske što je Bosnom zovemo!


 El Fatiha! 

 

18.10.2010.

to be or teoba

Čime vi pravdate one trenutke, misli, postupke i riječi u njima izgovorene KOJE negdje unutra označite kao: nako, nebitne, pauze u bivanju onog što inače mislimo da jesmo? I ko smo tada kad mislimo da nismo?

 

I DA LI JE ŽENAMA  ČVRST KARAKTER  POŽELJNA OSOBINA MUŠKARCA.

18.10.2010.

nastavak

Ne dođe mi odavno, ni u snu ni na javi,  veliki Hajjam. Tek, pod jastukom, noćas, kad glava se iz kratkotrajna sna prenu, zatekoh ispisane listove za koje mnijem da njegovo su djelo:

 

Zapiši svoje grijehe, zapiši da ih samo dobra djela brišu, i smjerna dova očiju suznih.

Zapiši da san nadomiješta pravo viđenje i zapitaj oči zašto ga ne sanjaju.

Zapiši da jutro počinje ustankom protiv sna i lijenosti, korakom ka vodi čistećoj, ka molitvi , ka ćitabu nebeskom gdje ostavljaš zapis o sebi danas za svoje sutra.

Zapiši da voliš bijelo tamo gdje bijelo boja najljepša, i crno tamo gdje crno je najljepše.

Zapiši sreću jutra u vunu magle umotana. Ovo vreteno dana tebi je dato, zavrti ga.

 

Poljubi trag čela svoga na turbi svojoj i trag njen na čelu svome.  Poljubi evlad u san zamotan, halal podaren i majku budnu nad šoljom čaja.

 

Zapiši da voliš ovo sobu, ovaj plafon i pod na kom klečiš.

Zapiši da voliš ova vrata i ovaj prag, ovaj prozor i ovaj pogled.

 

Zapiši da voliš ovu rijeku i zemlju kojom teče, njena brda i dolove, njene škripe i goleti, njene vjetrove i oblake.

Zapiši da voliš blagu ćehru svoga komšije, dedinu šutnju i nenin vječni osmjeh, zarudjelu travu na očevu mezaru, njegov šehadet i svoj put kojim si ga  nastojao stići.

Ponesi prostirku duše, na prozor jasnosti, istresi hale i ponose što za potku ti utkani nisu, izvadi miris iz desnog džepa i spusti ga na žilu kucavicu lijeve ruke.

Prisjeti se  svog Resula,

Prisjeti se Grada znanja

i krvavog dojenčeta na rukama tvog imama.

Prisjeti se da ga ljubi

dok mu suze život išću

Prisjeti se golim mačem na dušmana da kidišu.

Prisjeti se  šehadeta Ehlul-bejta na Kerbeli

kad na srcem tvog Resula lešinari su letjeli.

 

Prisjeti se Huseina

uplakanog Abidina

Muhammeda i Sadika…

Foče, Žepe i Zvornika

Ponosnoga Krajišnika

i dlanova  što na kesten

mirišu te na granici.

 

Probudi se znakom jasnim prije nego s kućnih vrata kročiš u san dunjalučki, u varku vještu, u lov na  sjene što bježe pred onim koji ih goni i dahću za vratom onom ko ih se kloni. 

I gdje ti je spisak onih kojima si, u ime Boga,  ljubav svoju poklonio. Znaš da si im dao dio srca i da ti je pazit na njih kao i na sebe.

Hajde, ustani, turbu svoju u džep košulje spremi, osmjeh na lice zadjeni u lijevo glavu zakreni i sam sebe imenom predaka zovni.

Taibe ibn Halile ibn Ahmete!

Pogledaj desno i imenom potomaka se oslovi!

Taibe ebu Ali, Ebu Ejdi Hasane!

Dan u koji ćeš kročit i zemlja kojom ćeš hodit prostrana je i za osmjeh i za bol i za dobro i za grijeh, izađi i zahvati prema ahu srca svoga.

I moli Boga da sinovi tvoji u godinama mladosti kad  drugove obić pođu, ne idu stopama tvojim do šehidskog mezarja, nego putima ravnim na veselja njihovih svadbi.

17.10.2010.

Omer Hajjam i Turabi

Ustaj i budan ostani, vječnost za san imamo!, viknu noćas negdje oko ponoći, dok sam san na oči nagonio, Omer Hajam.

- O ti dijete Nišapura koji si znanje svijeta  na krišku dana mazo, zašto me bihuzuriš!?, rekoh mu pomalo umoran tim njegovim svakonoćnim dobacivanjima koja me lišavaju sna i puštaju da ulicama dana sav popijen skupljam svoju nafaku. A nafaka nadničara spram njegove je pojave, mršava i oskudna.

- Vadi te sprave i ćageta, imam da ti pričam o svijetu ovome, o vinu njegovu, zvijezdama njegovim, ženama njegovim o tom troma što kao jedno mi se čini!

- Znaš šta Omere!?  Nađi nekog ko to vino proba bar jednom u životu, ko se u te zvijezde razumije i žene njegove dublje shvaća od mene. Tamo negdje na Putu svile u Kašašu na granici slane pustinje u omanjim blatnjavim kućicama bez arhitekture i šare ikakve, na granici surove planine koju se nekad naseljavali pljačkaši Samarkandskih karavana možda i sad čuče isposnici duha željni tvoga nadahnuća. Ovo ovdje je Bosna i moja skromna kuća. Meni je dosta natjerat se da vjerujem kako postojim, i ja i ovaj narod i ova zemlja, a kamo li još da i tvoj glas čujem i sa tvojim znanjima, ko dijete s teškim mapama svijeta,  da se naduravam!

- Hajde, hajde ne zanovijetaj. Tu vatru podstakni jer dom ti je i duhu hladan. Velikana  dočekaj kako dostoji.

I dižem vuneni gunj što svim silama tvrdoglava čovjeka nagovorih ženu da mi ga dozvoli zadržat kad njen miraz kućni prag mi pređe i  unutra se ko da mene nikad ni bilo nije naseli. Pritakoh suhu hrastovinu na vatru i bacih pogled u noć listopadsku.

O da, bit će to još jedna noć u kojoj ću se od svog dana kriti, od svoje razboritosti i trezvenosti. Slušati  priče o zvijezdama, krajevima i ljudima kojima ni čvrst kamen više pod teretom vremena nije spomen mogao sačuvat.

- O čemu ćemo noćas?, zapitah ga. O zvjezdanim tragovima što si dubinom im uma prilazio a ja ih okom jasnim snagom nauke goleme danas gledam ili o vladarima čije si tašte dvorio kako bi kruh svagdašnji za svoju nauku imao ili o princezama što svoje su usne za drugim dragim zubima bijelim grizle koprcajući se pod vonjom nedozrelih muževa sultana, ili o karavan-sarajima i čudotvornim napitcima kojim su te hranili, o umnim prosjacima i maloumnim velikašima, o neugle-dnim pjesnicima il' stasitim vojskovođama, o šijama ili sunijama, batinijama ili dervišima, pobožnim stubovima vjere ili raskalašenim istočnjačkim ljubavnicima, na radost cijelih harema nedoškropljenim evnusima ili rasnim potkovanim atima???

- Ništa od tog i o svemu pomalo. Večeras ćemo o onoj tvojoj Almasi, što za njom tragaš a priču ne umiješ da završiš. Mnoštvom bi tinte da nadomjestiš prazninu i plašljivost u mislima. Pero kad uzmeš ti slijep na viđeno moraš biti. Zatvori oči što svjetlost ih varljivim svjedokom čini i uši što zvuk nejasan tek polovičnu stvarnost do tebe donosi. Motri srcem, baš kao što pero svojim srcem tintu na hartiju kapa. Nisi ti nikad kušao vino, nisi ti nikad kušao strasti, nisi ti nikad kušao ništa do li bijeg od straha, a osjećaš, znaš, da od jednog straha samo u veći strah pobjeći možeš i kriješ od sebe da to je strast od svake druge strasti jača. Vrijeme je! Hajde, pokaži te zube svoga bića. Misliš da ćeš sačuvat njihovu bjelinu ne zagrizeš li nikad  ni  trunku slatka, ne rizikuješ li da kiselkastost zalogaja prenoći na njihovim korjenima. Kakav si ti nosač strijela kad nikad ni jednu odapeo nisi, a ako i jesi, nisi se strpio da vidiš njen let, pad i učinak. Hajde, prepuštaš svijet onima kakvih majka može svako jedanaest mjeseci rađati.

Njihova snaga i surovost, moć i teška ruka ništa su doli prah u krugu historije. Ti što pero držiš si moćan i ti njihovim životima opkladaš i oni to, koliko god uzavreli i bahati bili, znaju.

Dok se ti povlačiš pred njima oni sa strahom za tobom idu. Ti se bojiš njihovih tamnica, smicalica, kandžija i kazni a oni tvoga pera. I kako se ti streseš kad zacvile kanate njihovih zindana i mračnih moći tako se i oni u ove gluhe sate bude i osluškuju iz svojih izbi šuška li papir pod tvojim perom. Oni se boje jesu li živi. Nisi li ih noćas svojim perom mrtvim učinio.

Svaka sila je sujetna i oprezna, duboko u sebi strašivija od najveće uboge joj žrtve.  Njene sluge se boje i sujevjerni su. Koliko sam samo godina svoga života proživio praveći istima takvime  i zvjezdane rasporede. Po mojim takvimima  mnogi od njih i na veliki dvor su išli, ženama prilazili, divljač lovili i u najveće pohode polazili.

A nisu me voljeli. Kakva je to zamka ljudske želje da žudi za ljubavlju u tom kolu i kolopletu. Nema ljubavi prave gdje straha ima. Kad si vidio ubogog griješnika da razvlači osmjeh pred crvenilom zalaska sunca, pred zelenilom tek raspupalog pupoljka, pred mirisom jeseni? Strah divljenju ne da mjesta. On ljubav i ljepotu jede i pretvara u još veći strah. Nađi mi ljubavnicu koja žudi za strašljivim ljubavnikom? Da, mudro ti postupaš kad odstupaš. Ima tu mudrosti i ne kritikujem je. Kad lav i tigar  kandžama se jamiju, mudar čovjek zaobiđe tu dolinu. Samo, taj mudar čovjek mora vjerovati da je njegovo znanje skrojilo tu zaobilaznu stazu sudbine a ne tek nekakav usud.

Hajde zato, nastavi pisati. Ako napišeš, moraš znati zašto si, a ako već znaš onda možeš dati i odgovor. I ne libi se iskati pomoć zanoseći se da možeš i trebaš sam da ga daš. Dovoljno ti je i tereta i veličine što si uzeo da pisar budeš!

Hartija nije jalova kobila niti su slova jeftine mrnđele. Treba znati biti strpljiv dok ih nižeš. Ćutiti priliku ko srndać srnu što ćuti. Prilika je kao ljetni pljusak, nenadano dođe i brzo mine. Na svakog u ovom orkestru stvorenog dođe red da u bubanj udari. Ne mjeri se uzvišenim ljestvama svetog, svi smo mi robovi ljudskih mišljenja i žrtve svijeta pojavnosti. Onaj koji je pokrenuo žrvanj stvorenog zna tvoje jučer, danas i sutra, zna tajne srca tvoga, srca koje ako nikom ne povjeriš ljubav će ga živa sagorjeti.

-Sjeti se Ibrahima, nije li on molio: Pokaži mi Bože da se srce smiri?

Sjeti se Musaa kad zamoli da ga Bog pomogne bratom mu Harunom!

Ne boj se bjegom i povlačenjem! Boj se odvažnošću i vjerom u sebe. Otkrit ću ti tajnu ko mali zalog  za tvoj trud koji išćem. I ona kad te pitala voliš li je, nije pitala što ne vjeruje, nego da joj se srce smiri. Žena je! Jednom ako joj kažeš pamtiće čitav život, ako joj kažeš i hiljadu puta željet će čuti i hiljadu prvi put…

I truni Omer i ko zna koliko bi on još trunio da me ne prenu zvuk sms-a s mobilnog aparata. Sklonih Omera u stranu i prepoznavši broj s osmjehom otvorih poruku.

-Pita me sta mislim o Turabiju?

-Ne zvoni mi, napisah, ništa. Čovjek mi djeluje kao d aga nema kad se mišlju na njeg spustim. A i enjanso mi zašto u studio dovod enjega, zašto ne one koje je čudnpovati izliječio. Efekat bi bio veći, ako takvih ima.

I pređoh ja sa Turabija sagovorniku na Hajjama.

Hajjam je, napisah,  bio lafčina. Ženama je dušu rubijjama vadio a onda se kako mogu nabasat u tim starinskim knjigama na tijelo bacao kao zvijer. Dobro, možda i nije baš tako, al meni moćno zvuči a mislim d ani tebi nije mrsko vako čut.

I odgovori mi MMS-om. Na stolu hrpa kore od mandarine i ljuske od kestena. A ja tamam odlučio da  se ponosom borim protiv pušenja pa zapalim samo kad me ko ponudi il se od kog ogrebem.

Od kog se ogrebat u ponoć. A za mandarine bi oprostio za kestenje ne mogu nikako. Baš mi se jedu kesteni. Bil i ti koji Omere?

16.10.2010.

Ovdje od sad idem na hutbu

Homo homini lupus est!!!
realupus.blogger.ba
osvježio/la ReaLupus prije 5 sati 17 minuta

16.10.2010.

preporucujem na citanje


16.10.2010.

sdijočkjldfs

Riječ ne dočarava stvarnost, ona samo podsjeća na nju, podsjećanje  vodi u sjećanje a sjećanja svakog od nas koliko god slična toliko su i različita. Iako je na svijetu 200-tinjak jezika na kojima se piše, 5-6 milijardi je načina na koje se oni čitaju.

Koliko god svoj um osjetili velikim nemojte upast u zamku pomisli da cete neku pojavu sagovorniku docarat bolje ako pokusate primjenut njegova pretpostavljena sjecanja, ostanite originalni, samo tako cete ga zastiti od pomisli kako ste mu slični a time i da mu, kao takvi, nemate šta novo pružit.  

(t.b.)

<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI


BROJAČ POSJETA
4437

Powered by Blogger.ba