segvdtz

dobrom mi došli


17.10.2010.

Omer Hajjam i Turabi

Ustaj i budan ostani, vječnost za san imamo!, viknu noćas negdje oko ponoći, dok sam san na oči nagonio, Omer Hajam.

- O ti dijete Nišapura koji si znanje svijeta  na krišku dana mazo, zašto me bihuzuriš!?, rekoh mu pomalo umoran tim njegovim svakonoćnim dobacivanjima koja me lišavaju sna i puštaju da ulicama dana sav popijen skupljam svoju nafaku. A nafaka nadničara spram njegove je pojave, mršava i oskudna.

- Vadi te sprave i ćageta, imam da ti pričam o svijetu ovome, o vinu njegovu, zvijezdama njegovim, ženama njegovim o tom troma što kao jedno mi se čini!

- Znaš šta Omere!?  Nađi nekog ko to vino proba bar jednom u životu, ko se u te zvijezde razumije i žene njegove dublje shvaća od mene. Tamo negdje na Putu svile u Kašašu na granici slane pustinje u omanjim blatnjavim kućicama bez arhitekture i šare ikakve, na granici surove planine koju se nekad naseljavali pljačkaši Samarkandskih karavana možda i sad čuče isposnici duha željni tvoga nadahnuća. Ovo ovdje je Bosna i moja skromna kuća. Meni je dosta natjerat se da vjerujem kako postojim, i ja i ovaj narod i ova zemlja, a kamo li još da i tvoj glas čujem i sa tvojim znanjima, ko dijete s teškim mapama svijeta,  da se naduravam!

- Hajde, hajde ne zanovijetaj. Tu vatru podstakni jer dom ti je i duhu hladan. Velikana  dočekaj kako dostoji.

I dižem vuneni gunj što svim silama tvrdoglava čovjeka nagovorih ženu da mi ga dozvoli zadržat kad njen miraz kućni prag mi pređe i  unutra se ko da mene nikad ni bilo nije naseli. Pritakoh suhu hrastovinu na vatru i bacih pogled u noć listopadsku.

O da, bit će to još jedna noć u kojoj ću se od svog dana kriti, od svoje razboritosti i trezvenosti. Slušati  priče o zvijezdama, krajevima i ljudima kojima ni čvrst kamen više pod teretom vremena nije spomen mogao sačuvat.

- O čemu ćemo noćas?, zapitah ga. O zvjezdanim tragovima što si dubinom im uma prilazio a ja ih okom jasnim snagom nauke goleme danas gledam ili o vladarima čije si tašte dvorio kako bi kruh svagdašnji za svoju nauku imao ili o princezama što svoje su usne za drugim dragim zubima bijelim grizle koprcajući se pod vonjom nedozrelih muževa sultana, ili o karavan-sarajima i čudotvornim napitcima kojim su te hranili, o umnim prosjacima i maloumnim velikašima, o neugle-dnim pjesnicima il' stasitim vojskovođama, o šijama ili sunijama, batinijama ili dervišima, pobožnim stubovima vjere ili raskalašenim istočnjačkim ljubavnicima, na radost cijelih harema nedoškropljenim evnusima ili rasnim potkovanim atima???

- Ništa od tog i o svemu pomalo. Večeras ćemo o onoj tvojoj Almasi, što za njom tragaš a priču ne umiješ da završiš. Mnoštvom bi tinte da nadomjestiš prazninu i plašljivost u mislima. Pero kad uzmeš ti slijep na viđeno moraš biti. Zatvori oči što svjetlost ih varljivim svjedokom čini i uši što zvuk nejasan tek polovičnu stvarnost do tebe donosi. Motri srcem, baš kao što pero svojim srcem tintu na hartiju kapa. Nisi ti nikad kušao vino, nisi ti nikad kušao strasti, nisi ti nikad kušao ništa do li bijeg od straha, a osjećaš, znaš, da od jednog straha samo u veći strah pobjeći možeš i kriješ od sebe da to je strast od svake druge strasti jača. Vrijeme je! Hajde, pokaži te zube svoga bića. Misliš da ćeš sačuvat njihovu bjelinu ne zagrizeš li nikad  ni  trunku slatka, ne rizikuješ li da kiselkastost zalogaja prenoći na njihovim korjenima. Kakav si ti nosač strijela kad nikad ni jednu odapeo nisi, a ako i jesi, nisi se strpio da vidiš njen let, pad i učinak. Hajde, prepuštaš svijet onima kakvih majka može svako jedanaest mjeseci rađati.

Njihova snaga i surovost, moć i teška ruka ništa su doli prah u krugu historije. Ti što pero držiš si moćan i ti njihovim životima opkladaš i oni to, koliko god uzavreli i bahati bili, znaju.

Dok se ti povlačiš pred njima oni sa strahom za tobom idu. Ti se bojiš njihovih tamnica, smicalica, kandžija i kazni a oni tvoga pera. I kako se ti streseš kad zacvile kanate njihovih zindana i mračnih moći tako se i oni u ove gluhe sate bude i osluškuju iz svojih izbi šuška li papir pod tvojim perom. Oni se boje jesu li živi. Nisi li ih noćas svojim perom mrtvim učinio.

Svaka sila je sujetna i oprezna, duboko u sebi strašivija od najveće uboge joj žrtve.  Njene sluge se boje i sujevjerni su. Koliko sam samo godina svoga života proživio praveći istima takvime  i zvjezdane rasporede. Po mojim takvimima  mnogi od njih i na veliki dvor su išli, ženama prilazili, divljač lovili i u najveće pohode polazili.

A nisu me voljeli. Kakva je to zamka ljudske želje da žudi za ljubavlju u tom kolu i kolopletu. Nema ljubavi prave gdje straha ima. Kad si vidio ubogog griješnika da razvlači osmjeh pred crvenilom zalaska sunca, pred zelenilom tek raspupalog pupoljka, pred mirisom jeseni? Strah divljenju ne da mjesta. On ljubav i ljepotu jede i pretvara u još veći strah. Nađi mi ljubavnicu koja žudi za strašljivim ljubavnikom? Da, mudro ti postupaš kad odstupaš. Ima tu mudrosti i ne kritikujem je. Kad lav i tigar  kandžama se jamiju, mudar čovjek zaobiđe tu dolinu. Samo, taj mudar čovjek mora vjerovati da je njegovo znanje skrojilo tu zaobilaznu stazu sudbine a ne tek nekakav usud.

Hajde zato, nastavi pisati. Ako napišeš, moraš znati zašto si, a ako već znaš onda možeš dati i odgovor. I ne libi se iskati pomoć zanoseći se da možeš i trebaš sam da ga daš. Dovoljno ti je i tereta i veličine što si uzeo da pisar budeš!

Hartija nije jalova kobila niti su slova jeftine mrnđele. Treba znati biti strpljiv dok ih nižeš. Ćutiti priliku ko srndać srnu što ćuti. Prilika je kao ljetni pljusak, nenadano dođe i brzo mine. Na svakog u ovom orkestru stvorenog dođe red da u bubanj udari. Ne mjeri se uzvišenim ljestvama svetog, svi smo mi robovi ljudskih mišljenja i žrtve svijeta pojavnosti. Onaj koji je pokrenuo žrvanj stvorenog zna tvoje jučer, danas i sutra, zna tajne srca tvoga, srca koje ako nikom ne povjeriš ljubav će ga živa sagorjeti.

-Sjeti se Ibrahima, nije li on molio: Pokaži mi Bože da se srce smiri?

Sjeti se Musaa kad zamoli da ga Bog pomogne bratom mu Harunom!

Ne boj se bjegom i povlačenjem! Boj se odvažnošću i vjerom u sebe. Otkrit ću ti tajnu ko mali zalog  za tvoj trud koji išćem. I ona kad te pitala voliš li je, nije pitala što ne vjeruje, nego da joj se srce smiri. Žena je! Jednom ako joj kažeš pamtiće čitav život, ako joj kažeš i hiljadu puta željet će čuti i hiljadu prvi put…

I truni Omer i ko zna koliko bi on još trunio da me ne prenu zvuk sms-a s mobilnog aparata. Sklonih Omera u stranu i prepoznavši broj s osmjehom otvorih poruku.

-Pita me sta mislim o Turabiju?

-Ne zvoni mi, napisah, ništa. Čovjek mi djeluje kao d aga nema kad se mišlju na njeg spustim. A i enjanso mi zašto u studio dovod enjega, zašto ne one koje je čudnpovati izliječio. Efekat bi bio veći, ako takvih ima.

I pređoh ja sa Turabija sagovorniku na Hajjama.

Hajjam je, napisah,  bio lafčina. Ženama je dušu rubijjama vadio a onda se kako mogu nabasat u tim starinskim knjigama na tijelo bacao kao zvijer. Dobro, možda i nije baš tako, al meni moćno zvuči a mislim d ani tebi nije mrsko vako čut.

I odgovori mi MMS-om. Na stolu hrpa kore od mandarine i ljuske od kestena. A ja tamam odlučio da  se ponosom borim protiv pušenja pa zapalim samo kad me ko ponudi il se od kog ogrebem.

Od kog se ogrebat u ponoć. A za mandarine bi oprostio za kestenje ne mogu nikako. Baš mi se jedu kesteni. Bil i ti koji Omere?

<< 10/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI


BROJAČ POSJETA
4437

Powered by Blogger.ba